Izlet s Veronikama
Redoviti godišnji izlet s udrugom žena „sv. Veronika“ bude u proljeće. Budući da smo ove godine od proljeća do kraja ljeta uređivali našu bunsku crkvu iznutra dogovorili smo se kako ćemo izlet prebaciti u jesen. Na prvi četvrtak u mjesecu listopadu , nakon euharstijskoga klanjanja, na kojem pobožne žene sudjeluju i molitve krunice koju predmole kroz listopad i svibanj sjeli se i dogovorili da ćemo ove godine otići u Ramu. Tako je i bilo.
Polazak dogovoren u 9 sati. Bogoslov Marin za jednim volanom, a župnik za drugim. Pomolili se za sretan put i polako uz Neretvu. Prva nam je postaja bila Jablanica i posjet crkvi Male Gospe. Tu nas je dočekao župnik don Ivan Zovko s kojim smo podijelili lijepe trenutke. Ispričao nam je kako je župa prostrana ali je veoma mali broj vjernika. Uglavnom je narod iselio i otišao u druge krajeve trbuhom za kruhom. Nakon lijepoga druženja ispraćeni smo s pjesmom na harmonici koju su Marin i don Ivan razvukli da se na njoj ne uhvati prašina.
Put nas je dalje vodio prema župi Prozor. Tu nas je na vratima dočekala č.s. Adelina Bošković, rodom iz Dubrava, bivša glavna sestra u sarajevskoj bogosloviji. Ovom prigodom joj zahvaljujem na tolikoj žrtvi koju je činila pripremajući nam svakodnevno obroke da bismo mogli krijepiti i tijelo, a ne samo duh kojega smo vježbali u teološkim i filozofskim spoznajama na Fakultetu. Za nekoliko trenutaka došao je i župnik don Stipo Knežević, rodom iz Čajdraša pored Zenice, pokazao nam crkvu te nas, zajedno sa svojim suradnicima-kapelanom i časnim sestrama- lijepo ugostio u župnoj kući.
Nakon Prozora krenuli smo prema Šćitu u posjet samostanu i crkvi. Usput se divimo lijepo išaranim listovima i doživljavamo jesen koju je nemoguće na takav način doživjeti u Hercegovini. Šarenilo listova od žute, zelene, crvene i drugih boja koje se skladno uklapaju i svojim šarenilom kite herceg-bosanske brežuljke. Dolazimo pred samostan i komentiramo povijest i stradanje naroda ovoga kraja te spominjemo komunističko planirano iseljavanje Hrvata iz ramskoga kraja potapanjem dijela zemlje na kojem su živjeli Hrvati katolici te se raselili po cijelome svijetu. Po dolasku u predivno uređeno dvorište dočekuju nas skulpture Dive Grabovčeve, Ramske majke, ramski križ i posljednja večera. Sve djela vodećih hrvatski akademskih umjetnika Kovačića i Blaževića. Nakon lijepoga i ugodnoga osjećaja mira i tišine ušli smo u crkvu u kojoj je nezamislivo ne ispričati povijest slike Gospe Ramske ili sinjske, tj. kako su i tada ljudi ovoga kraja morali bježati pred turskim zulumom, ali su uza se nosili svetinje pa tako i sliku svoje Gospe, zaštitnice i odvjetnice i kako je ta slika ostala u Sinju gdje se časti kao Čudotvorna Gospa Sinjska. U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402. godina, misno ruho i Gospina slika, koja danas nosi naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio. Jedno su bile želje a drugo politika. Cetinska krajina nije bila nimalo plodnija i pitomija od ramske kotline, ali o povratku nije bilo ni govora. Tako su izbjeglice dugo čuvali svoju nošnju, govor i običaje, pobožnosti i zavjete. Gospa Ramska promijenila je ime i postala Sinjska. Mnogi su to danas zaboravili, ali ipak se čuva tradicija među pukom koji dobro zna da je ramska ne samo Gospa nego i dobar dio naroda, jer je potekao iz Rame. Ta misao obnavlja se svake godine na hodočašćima i na susretima, što se posebno vidjelo o proslavi 300. obljetnice seobe iz Rame kad je ponovno donesena Gospina slika u staru postojbinu i kad ju je narod željno dočekao sa suzama, molitvom i uzdasima. I ramski su fratri postali "sinjski", jer su se konačno, nastanili u samostanu koji su ondje izgradili. Značajno je da su sinjski franjevci 28. svibnja 1938. godine o 250. obljetnici iseljenja donijeli kopiju Gospine slike na Šćit. Sestra Rafaela Egger, akademska slikarica iz Maribora, napravila je kopiju Gospine slike.
Iako su i prvotni samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, kasnije je u štovanju sve jače mjesto imala čudotvorna Gospina slika, pa je patronom postalo Gospino uznesenje, dok je vanjska svečanost vezana za svetkovinu Gospina Rođenja 8. rujna. Crkva je u vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela tragičnu sudbinu. Nju su partizani zapalili 13. srpnja 1942. godine. S njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža. Izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice) i vrijedne knjige. Sada postoje matične knjige u prijepisu od 1884. godine. Umjesto crkve za bogoslužje služila je provizorna baraka sve do 1956. Godine 1948. od starih zvona izlivena su dva nova, koja su stajala na drvenim stupovima. Obnova crkve započela je 1956. godine. Postavljen je novi krov, koji međutim nije adekvatno izveden, te je 1965, započelo preuređivanje cijele krovne konstrukcije. Srednja lađa ozidana je iznad stupova s polukružnim prozorima, a zatim je postavljena krovna konstrukcija na tri lađe. Crkva je na taj način dobila negdašnji bazilikalni oblik. Godine 1966. podignute su dvije sakristije i dograđen je zvonik, koji je dobio vitkiji izgled. Od 1967. do 1969. uređivana je unutrašnjost crkve. Slikar Josip Bifel iz Zagreba izradio je veliku oltarnu sliku (1968.) u središtu svetišta, te dvije postranske, koje su tematski posvećene Gospi. Središnja slika zauzima 72, a druge dvije po 27 četvornih metara zidne površine. Godine 1967. isti je autor izradio postaje križnog puta. On je također oslikao pročelje kora i izradio sliku sv. Terezije. Godine 1967. također su izvedeni vitraji na temu Marijina i Isusova života po nacrtima Josipa Poljana. Po projektu M. Fučića izvedeni su mramorna menza glavnoga oltara i pobočni oltari. U crkvi se također nalaze i slika Gabrijela Jurkića, koja je ustvari kopija negdašnje Gospine slike, te slika sv. Franje od Ljube Laha. Brončani tabernakul je izrađen po nacrtu Josipa Poljana.
Nakon kratkoga pregleda crkve posjetili smo i etnografski muzej postavljen u starom samostanu, jedinstvena je građevina u BiH, jedina takve vrste iz vremena turske vladavine u Bosni i Hercegovini, sagrađena 1857. godine.
U etnografskom muzeju na Šćitu predstavljen je život stanovnika ramskoga kraja. Na dvije etaže postavljeni su izlošci starih zanata, gospodarstva, prijevoznih sredstava, stambene kulture. Treća etaža predstavlja tekstilnu radinost - proces proizvodnje i sve vrste proizvoda u uporabi. Tu je i fratarska samostanska ćelija - soba fra Jeronima Vladića. Četvrta etaža predstavlja floru sa stotinjak najčešćih biljaka s nazivima i osnovnim karakteristikama i faunu - porodice životinja u punoj životnoj formi.
Poslije obilaska ramskoga samostana krenuli smo prema Uskoplju kod župnika braće blizanaca Ilije i Tadije Ivoša koji su nas lijepo dočekali u župi Srca Marijina u Skopaljskoj Gračanici. Bila je zanimljiva i jedna zgoda. Kada smo došli pred crkvu dočekao nas je don Tadija koji nas je poveo u crkvu i pokazao nam crkvu. Nakon obilaska crkve išli smo u kuću gdje nas je dočekao don Ilija koji se počeo rukovati sa ženama. Kaže mu jedna od njih: „Bolan malo prije smo se pitali“. Don Ilija je prihvatio da je bilo tako a nakon nekoliko trenutaka tek su vidjeli da su braća blizanci i slično izgledaju. Okrijepivši duh i tijelo krenuli smo prema Hercegovini i sretno došli u župi zahvaljujući Bogu i Gospi na lijepom danu. Dok je u Rami i uskopaljskom kraju bilo lijepo vrijeme u Hercegovini je kišilo, grmjelo i sijevalo.
