POSJET ŽUPI SV. MALE TEREZIJE - LEDINAC

U ponedjeljak, 22. rujna 2014, župnik don Nikola Menalo je predvodio svetu Misu u župi sv. Male Terezije – Ledinac, kod Gruda, na poziv tamošnjeg župnika don Joze Ančića. S don Nikolu put Ledinca krenuo je i naš zbor mladih „Mir“, koji je svojim pjevanjem uzveličao spomenuto misno slavlje. Ovim posjetom sudjelovali smo na prvom danu devetnice uoči blagdana sv. Male Terezije, zaštitnice župe Ledinac.

Tema propovijedi, koja je po sadržaju bila katehetske naravi, jeste „S vjerom i nadom u život“. Don Nikola je govorio o značenju ovih dviju kreposti u kršćanskom životu, te o njihovoj povezanosti s ljubavlju kao trećom teološkom krepošću. Vjera je osobni čin vjernika koji mu omogućuje da se osloni na drugoga, postojano i sigurno. Objekt vjere je sam Bog na koga se čovjek može apsolutno osloniti. Kršćanski Credo izriče jedinstven odnos čovjeka prema Bogu, riječ je o odnosu koji uključuje čitavog čovjeka, tj. njegovo izvanjsko ponašanje i unutarnje vjerovanje. Pozvani smo svoju vjeru ne samo riječima ispovijedati nego i djelima vršiti jer vjera bez djela je mrtva (Usp. Jak 2, 17). Nada ili ufanje kao druga teološka krepost stoji uz bok vjeri, s pravom se može reći da je ona istoznačnica vjere.Vjernik, htio ili ne htio, živi u granicama određenog uvjeta već da – još ne. Čovjek za sada živi u jednoj dinamičkoj napetosti između onog već što se ostvarilo po Kristovoj smrti i uskrsnuću i još ne koje se odnosi na potpuno zajedništvo s Bogom koje će se konačno ostvariti u eshatonu. Unutar ove dinamičke napetosti između onog već što se ostvarilo u Kristu i još ne kada se treba ostvariti potpuno zajedništvo s Bogom u paruziji, dolazi do izražaja krepost nade. Na samom kraju don Nikola je istaknuo važnost i ulogu ljubavi u kršćanskom životu. Naša vjera je ispravna samo ukoliko ljubimo Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe samoga. Na kraju kao primjer kreposnoga života možemo uzeti svetu Malu Tereziju, koja se nesebično darivala Bogu i ljudima, jer kako sama kaže: „Ljubiti znači dati sve i dati samoga sebe“.

Po završetku svete Mise uputili smo se u župnu dvoranu gdje nas je radosno i domaćinski dočekao župnik sa svojim župljanima. Nastavili smo druženje uz ugodan razgovor i pjesmu, te bogatu trpezu koju su spremile vrijedne domaćice. I na kraju sa svakog putovanja čovjek bi se trebao vratiti bogatiji za neko novo iskustvo, s pravom možemo reći da nam se to dogodilo i ovaj put. Zaista, Francis Bacon je u pravu kada kaže: „Putovanje je za mlađe dio edukacije, a za starije dio iskustva“, samo ne znam u koju bi se kategoriju svrstao.