SVRŠETAK PUČKIH MISIJA - STEPINČEVO

KIUM, 2013-02-10

U ovoj Godini vjere više je župa (Blagaj-Buna, Sveti Matej u Mostaru, Aladinići, Stolac…) odlučilo organizirati Pučke misije. Tako je od 3. do 10. veljače don Nikola Menalo, župnik župe Presvetoga Trojstva pozvao dvojicu župnika, don Marka Kutlešu iz Gabele Polja i don Damjana Raguža iz Rotimlje da održe Misije u župi. Programom ispunjen dan i tjedan i obuhvaćeni svi uzrasti i slojevi vjernika: djeca, mladež, ženidbeni parovi, starije osobe, osobito pohodi bolesnicima, nepokretnima po župi Blagaj-Buna koja broji oko 2.500 vjernika, prošle godine bilo je 11 sklopljenih ženidaba, 22 prvopričesnika, 25 pokojnika, 34 krštenika i 56 krizmanika.

Za svršetak Pučkih misija župnik je pozvao biskupa Ratka iz Mostara da u nedjelju, 10. veljače, slavi koncelebriranu sv. Misu. S biskupom i župnikom koncelebrirala su oba misionara, don Ivan Štironja, ravnatelj PMD iz Sarajeva, don Mile Vidić iz katedrale i don Tomislav Ljuban, tajnik. Pjevao je župni zbor. Novoizgrađena, još nedovršena crkva puna vjernika od oltara do kora. U početku župnikov pozdrav i zahvala Bogu, misionarima i župljanima za obavljene  Misije.

Biskup je u homiliji govorio o nedjeljnoj evanđeoskoj poruci iz Lukina Evanđelja (5,1-11). Četvorica ribara, Šimun-Petar i brat mu Andrija, Jakov i brat mu Ivan, čitavu noć ribarili na Genezaretu. Lovili i ništa ne ulovili, a ribari prve klase. Teško razočaranje. Vrate se k obali neobavljena posla. Na obali je Genezaretskoga ili Tiberijadskoga jezera mnoštvo naroda koje Isus ne može obuhvatiti ni pogledom ni glasom. Ljudi došli da „čuju riječ Božju“, guraju se u valovima. Isus spazi dvije lađe i zamoli Šimuna da mu posudi svoju lađu, da je „malo otisne od kraja“ i da s nje propovijeda narodu. Šimun je rado ustupio. Evanđelist ne reče o čemu je „iz lađe poučavao mnoštvo“. O Kraljevstvu Božjem, o ribarima koji su ulovili mnoštvo riba pa ih na obali dijele, na dobre i loše. Tako će biti na kraju svijeta. Veliki Sudac svijeta razdijelit će dobre duše/ljude za raja i loše za pakla… Eto o čemu je pričao.  Dovršivši pouku Isus reče Šimunu da on izveze na pučinu i da svi bace mreže za lov. Nema šanse! Svu noć su lovili, trudili se, ni jedne ni za lijeka. Kako ćemo ih po danu uloviti kada nismo mogli noćas? čude se noćni ribari. Ali ipak „na tvoju riječ bacit ću mreže“, posluša Šimun. I „uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale“. Tako je to kada se na Isusovu riječ bacaju mreže. – I vi ste, pučki misionari, ovih dana bacali mreže po ovoj župi na Isusovu riječ. I samo nas može radovati činjenica da su mnoge duše rado dolazile u ovu župnu crkvu, da su se rado ispovijedale, rado slušale riječ Božju, da su vas župljani rado primali u svoje kuće, da ste pohodili brojne bolesnike i nemoćnike i utjehu im pružili. Eto tako je to kada se  radi u ime Božje, na Božju riječ.
Biskup je završio propovijed ističući da je Šimun sa svojim kolegama ribarima bio izvan sebe zbog takva ulova ribe. I nije znao što bi od sebe, nego „pade do nogu Isusovih“ i reče mu: „Idi od mene! Grješan sam ja čovjek, Gospodine!“ Isus mu odgovori: Šimune, takav mi trebaš,  ponizan i raskajan, sada znam što s tobom mogu učiniti.  „Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti“. I oni ostaviše lađe, podijeliše ribu narodu i pođoše za Isusom. Veličanstveno čudo posluha, suradnje, ulova, zadivljenja, poniznosti, ohrabrenja, poziva i odaziva u ribare ljudi. Kao što je Isus imao svoj poseban plan s Ribarom s Tiberijadskoga jezera do rimskoga Tibra, tako ima svoj plan sa svakim od nas.
Tako je Bog imao plan i s današnjim blaženikom kardinalom Alojzijem Stepincem (1898.-1960.) kojega ova župa danas posebno slavi i kojemu je posvećen Pastoralni centar ovdje na Buni. Bog je pozvao Alojzija iz Krašića na studij u Rim gdje je 1930. zaređen za svećenika. Neko vrijeme bio ceremonijar zagrebačkoga nadbiskupa da bi 1934., u svojoj 36. godini života, izabran za nadbiskupa koadjutora, a 1937. naslijedio nadbiskupa Antuna Bauera na zagrebačkoj stolici. Hrabar propovjednik istine i pravde za vrijeme rata, još hrabriji nakon rata zbog čega je osuđen na 16 godina robije i dodatnih pet godina gubitka svih prava. Ali i kada je bio u zatvoru, on je za Crkvu uvijek bio zagrebački nadbiskup „sede impedita“ („stolica spriječena“), glasnije propovijedajući kao zatvorenik iz Lepoglave i zatočenik iz Krašića nego da je bio na Kaptolu.

Župnik je nakon sv. Mise ugostio više od  trideset svećenika i redovnica, koji su došli izraziti čestitke za slavlje Stepinčeva i na svršetak uspješnih misija.

Pozdravni govor župnika don Nikole Menala

Poštovani gospodine biskupe Ratko,
cijenjeni kolege svećenici; između vas posebice pozdravljam naše pučke misionare don Damjana i don Marka, koji su s nama boravili prošlih 7 dana držeći naše oči uperene u dragoga Boga.

Dragi vjernici!

Prije 23 godine pošao sam u sjemenište i gimnaziju na zagrebačku Šalatu. Tada su nam oci isusovci, koji su upravljali i sjemeništem i Nadbiskupskom klasičnom gimnazijom, dodijelili razrednicu našega 1a razreda prof. Nevenku Nekić, koja nas je pratila kroz četiri ratne godine našega srednjoškolskog odgoja. I danas se sjećam njezinih živopisnih predavanja u tada slobodnoj nam Domovini. Kojim je samo zanosom pripovijedala! Kao da je iz nje izlazilo sve ono što nije mogla izreći generacijama prije nas. Ono što je na mene ostavilo snažan dojam bio je govor o novijoj hrvatskoj povijesti za koju do tada nismo ni znali.
Ovih dana u ruke mi je došla jedna njezina knjiga koja nosi naslov „Susret u Emausu“. Početak radnje smješten je u mali gradić pokraj Jeruzalema gdje je uskrsli Krist susreo dvojicu učenika, koji su se razočarani vraćali s mjesta Isusova stradanja. U susretu s Uskrslim shvatili su da će Kristova žrtva ostati trajna u Novome svijetu, nastalom njegovim rođenjem i uskrsnućem. Njegova pobjeda nad vlašću smrti otpočela je novu povijest ljudskoga roda. U tom malom gradiću našao se nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac 1937. god. prilikom hrvatskoga nacionalnog hodočašća u Svetu Zemlju, očito zbog činjenice što su gimnaziju u tome mjestu pohađala četvorica dječaka iz Hrvatske, a među njima i dva brata iz bračke obitelji Brizić. Jednomu od njih, Ivi, nadbiskup je položio ruke na glavu, što je zabilježio fotoaparat. Očuvana je nadbiskupova fotografija s oba dječaka i autorica ih je stavila u knjigu. Kasnije se opet njih dvojica susreću kao uznici u zatvoru u Lepoglavi. Njihovi su se životni putovi opet dotaknuli. Simbolizam Emausa tada je došao do punog izražaja. Alojzije i Ivo ostaju nepokolebljivi do kraja života, snažni kao hrastovi koje ni bure ne mogu iščupati.
U čitatelju se prelamaju razni osjećaji posebno kroz likove Ive i Alojzija, ali i kroz druge likove romana, koji proživljavaju propast svoje države i katastrofe svoga naroda. Samo je u Hercegovini poginulo, uglavnom u poraću preko 16 tisuća Hrvata, nestala je četvrtina puka Trebinjske biskupije… No, nije tu bio kraj, zasjalo je USKRSNUĆE i našemu narodu. Iako su spalili veliko Kardinalovo srce, ono je nastavilo kucati za Boga, braću ljude i Hrvatsku.
Papa je najglasnije progovorio u obranu nevinih žrtava kada je proglasio blaženim mučenika kardinala Alojzija Stepinca, kojega slavimo kao našega blaženika i zaštitnika našega pastoralnog centra na Buni.
Svijetli lik dragog nam Kardinala neka svijetli i svima nama u ovoj Godini vjere, koja je u našim biskupijama posvećena obitelji, a simbol joj je svijeća, koja je zapaljena na Alojzijevu krštenju kada su mu nadjenuli ime Alojzije Viktor. Ovo drugo ime pokazalo se važno poslije duga vremena, ono je značilo Pobjednik. Osim velikoga Kardinala, kako se ne sjetiti i našega mučenika i velikana ove Crkve msgr. dr. Petra Čule, koji je jednako svijetlio na časnoj mostarskoj biskupskoj stolici! Ova dva velikana naše Crkve i Domovine pozivaju nas na početku sv. Mise da se u zajedništvu s našim mjesnim Pastirom zaputimo u duhovni Emaus gdje ćemo susresti Krista i prepoznati ga u lomljenju kruha.