DUŠE KOJIH SE NEMA TKO SPOMENUTI
Ovih su dana naša groblja prepuna cvijeća i svijeća koja obasjavaju počivališta naših dragih pokojnika. Pa i oni katolici koji nisu baš redoviti na nedjeljnim euharistijskim slavljima ne zaboravljaju da imaju nekoga za čiju bi se dušu valjalo pomoliti ili mu makar posjetiti grob. Odvojit će za to svoje vrijeme i strpljenje, možda i putovati kilometrima od mjesta stanovanja. Kultura povezanosti nas živih s pokojnim pretcima i rođacima, ljudima koje smo voljeli i koji su nam nešto značili, duboko je ukorijenjena u našoj svijesti i vjerničkoj savjesti.
Međutim, nema među nama mnogo onih koji će se tih dana spomenuti duša kojih se nema tko spomenuti. Ili možda ima, ali su negdje daleko ili ne znaju da u nekom udaljenom, nepoznaomu kraju tijelo njihova oca, djeda ili bake, brata ili sestre čeka zoru uskrsnuća.
Takvo mjesto nije daleko od nas. Rijetki su Mostarci koji znaju da u njihovoj blizini postoji Vojno groblje, izgrađeno za vrijeme Austro-Ugarske monarhije i njezine vlasti u našim krajevima. Još je manje onih koji su to mjesto posjetili i uvjerili se da je jedva preživjeli svjedok jednoga vremena koje je bitno obilježilo našu kulturu. I to nezaštićeni svjedok, satrven ratnim razaranjima, nebrigom odgovornih i rušilačkom kulturom nas kojima nije sveto ništa što nije ograđeno ogradom našega privatnoga prostora.
Blagajsko-bunski župnik don Nikola, na čijem se pastoralnom prostoru nalazi ovo groblje, prošle je godine sa svojim župljanima pokrenuo akciju da se ovo groblje, koliko je moguće, očisti od raznih gomila otpada i zarasloga šiblja koje prekriva stotinjak grobova vojnika, gradskih činovnika i civila koji su ovdje ukopani prije stotinjak godina, a neki od njih i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Dobro vidljivi natpisi na pojedinim oštećenim i isprevrtanim spomenicima ispisani na njemačkom, latinskom, hrvatskom ili srpskom jeziku jasno svjedoče s kolikom su ljubavlju prema tim pokojnicima njihova djeca i građani Mostara čuvali sjećanje na njihov život i djelo. Duboko vjerujemo da su njihove duše u zagrljaju Oca nebeskoga i proslavi Svih Svetih na čiju smo svetkovinu na ovom groblju prikazali misnu žrtvu.
Ispred grobljanske kapele, koja se izranjavana izdiže iznad okolnoga prostora Misu je pred tridesetak okupljenih vjernika te u suslavlju sa župnikom don Nikolom i župnim vikarom don Ivanom predslavio o. fra Stjepan Pavličević. Neka naša molitva bude vjernički doprinos vječnom spasenju duša koje ovdje počivaju i poticaj odgovornima da se poduzmu kako bi ovo mjesto (p)ostalo prvorazredni spomenik kulture umjesto naše građanske sramote kojom gazimo sve što je vrijedno.
