Misionar milosrđa u našoj župi

Godina milosrđa, misije, misionari, djela milosrđa - koliko smo samo puta čuli ove pojmove u zadnje vrijeme. Svećenici stalno naglašavaju važnost ove Svete godine. Dok se o odazivu ljudi prema posvećenom životu uvijek drži ona Isusova rečenica: „Žetva je velika, ali je radnika malo“. Uporno se naglašava kako milosrđe i praštanje u našem životu ne bi smjeli ostati tek lijepe riječi koje će već sutra biti zaboravljene nego ih je potrebno provoditi u djelo u našoj svakodnevici. Pitamo li se pokazujemo li svoju vjeru samo u crkvi? Ili, i onda kada iziđemo kroz crkvena vrata, trebam li i onda ostati čovjek koji će svjedočiti svoju vjeru bez straha i činiti djela milosrđa. Nažalost, toliko je krštenih ljudi koji su ostali izvan Crkve; nisu ušli unutra kroz crkvena vrata. Pozivajući sve ljude da dođu Gospodinu, Fra Slavko Topić, misionar milosrđa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, predvodio je svetu misu u našoj župi i govorio o važnosti ove Svete godine.

U povodu Svete godine jubileja Božanskog milosrđa, papa Franjo imenovao je fra Slavka Topića misionarom milosrđa. Na nedjeljnim svetim misama u našoj župi Fra Slavko je govorio o grijesima, Bogu, Milosrdnom Ocu. Vjerojatno će te se složiti kako sve više izgleda kao da današnji svijet ne razumije Papinu priču o potrebi za milosrđem unatoč tome što se o milosrđu puno govori.Ne možemo ne primijetiti kako su se ljudi odijelili jedni od drugih, kako u duhovnom smislu, tako i u materijalnom. Moćnici iskorištavaju svoje radnike, prave robovlasničko društvo, brišu srednji stalež i tako u siromaštvo dovode njihove obitelji. S druge strane, preko njihovih leđa zgrću toliko bogatstvo koje ni njihovi nasljednici neće moći potrošiti. Čemu tolika glad i žeđ za neograničenim bogatstvom koje ni iduće generacije neće stići potrošiti?! Upravo je takva bezobzirna trka dovela svijet u ovakvo žalosno stanje, a stradaju oni maleni, oni koji su najmanje krivi. Na Zapadu se godinama kao najveća vrijednost isticao materijalizam. Nažalost, već dugi niz godina i naše društvo usvaja takve vrijednosti. Svjesno ili nesvjesno, postajemo dio mase, dio zapada. Ako sve postane zapad, gdje će sunce zalaziti? Pri tom se ne mari za potrebne, djecu, stare, bolesne, gladne, izbjeglice ... Majka Terezija je govorila ako ne možeš nahraniti stotinu ljudi, nahrani jednog čovjeka. U Mostaru ima 12 beskućnika, više nego prošle godine. Oni noće po beznađu gradskih ruševina. Zima stiže, malo tko ih primjećuje, a nalazimo se u Svetoj godini jublileja Božanskog milosrđa. Toliko je napuštene i odbačene djece koja žive u teškim uvjetima pogođena siromaštvom, toliko je tužnih ljudi, neukih, bolesnih, neodlučnih, a nalazimo se u Svetoj godini jublileja Božanskog milosrđa. Gdje smo zakazali? Svojom molitvom, savjetima, promicanjem humanitarnih akcija i financijskim doprinosom možemo promijeniti na bolje živote siročadi, starijih i nemoćnih. Možemo pretvoriti tuđe nevolje i neprilike u život dostojan čovjeka na zemlji, a za spas duše na nebu. Za promjenu, možemo skrenuti pogled od svojih potreba i usmjeriti ga prema svom bratu, sestri, roditeljima, susjedi, prijateljima - problema imaju na izvoz, pružimo im ruku i ne tražimo ništa zauzvrat. Ako svijet želi biti sretno mjesto, mora razumjeti Papinu priču, poslušati glas o milosrđu, kako duhovnom, tako i fizičkom, poslušati misionare koje je papa Franjo odaslao u svijet – tu su radi nas, svjesni kako neće riješiti sve probleme ovog svijeta, ali spremni vratiti nadu svima onima kojima je nada poljuljana.