Oproštaj od don Damira

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj I neka ide za mnom.”

2.9.2017 na pučkoj misi u 11 sati, svečano smo se oprostili od našeg kapelana don Damira Pažina. Don Damir je u našoj župi djelovao dvije godine. Te dvije godine urezale su se u srca župljana za čitav život, zbog čega župljani nisu mogli sakriti suze na svojim licima. Urezao se don Damir u naše živote svojim riječima i dijelima. Njegove riječi s oltara odzvanjale su crkvom, prodirale i u najhladnija srca, sama ta hladna srca, mekšala su se pod silinom Duha Svetoga.

Sjediti i s divljenjem, pomalo i s nevjericom slušati propovjed i pronalaziti se u svakoj izgovorenoj riječi, bio je, mogu slobodno reći, nevjerojatan trenutak. Trenutak kada spoznaš sebe, svoju nutrinu. Kada progledaš očima i kada ti riječi poslane od Isusa preko mladog misionara ljubavi otkriju ocean milosti. Na takvu misiju smo, zapravo, svi pozvani. Širiti živu Kistovu riječ, dijeliti je s bratom i sestrom, djeteom, mužom i ženom. Ali rijetki su oni koji tu misiju žele živjeti svakim svojim dahom, svim svojim bićem. Božje stvari začinju se u skrovitosti, one su poput zrna gorušice. Baš kao i svećeničko poslanje. Korak po korak do svetosti.

Na svetosti koju je svjedočio naš kapelan zahvalili su se mladi naše župe. Zahvalili su se, prije svega, na prijateljstvu, potom na zborovanjima, dječjim olimpijadama, zornicama te druženjima nakon njih.

Bio je pravi pastir koji je svoje stado okupljao oko oltara. U znak zahvalnosti, župljani su mu uručili sliku križa koja je jedna od skica vitraja na našoj crkvi.

Dobio je don Damir još jedan poklon - gumu od bicikla. Kako se, don Nikola Menalo u svom govoru za don Damira osvrnuo u šali, jedan od njegovih križeva jeste i njegovo biciklo s kojim je osvajao hercegovačka mjesta. Vjerujemo da ćemo ga susrećati i na putu prema Buni. Župljani župe Sv. Ivana imaju veliku čast što će se napajati na izvoru žive vode preko riječi ovog pastira.