Oproštajni govor župnika od svojih vjernika Buna, 22. kolovoza 2021.

Draga braćo i sestre, a vjerojatno i po posljednji put, dragi župljani.

Dijete kada se rodi ono nije svjesno vremena, miješa pojmove danas - jučer - sutra. Prvo nauči razlikovati noć od dana, kasnije godišnja doba, tek u osmoj godini nauči ovladati kalendarom a u desetoj je svjesno povijesnog vremena. Mi smo zajedno 9 godina, ako je to mjeriti s ovim dječjim godinama, onda smo ovladali kalendarom ali nemamo još deset godina kako bi naše zajedničko druženje ušlo u neko povijesno vrijeme. Jedino biće izvan i iznad vremena je Bog. Nama je dao vrijeme kako bismo u njemu zajedno rasli i postigli zrelost, puni razvitak. Zato je najbolje kada se sve događa u svoje vrijeme…

Dragi vjernici posljednjih 9 godina bio sam okružen vama, vašim životnim pričama, običajima, obiteljskim okupljanjima, rađanjima, rastu, vjenčanjima, ali i umiranjima i prelasku na onaj drugi svijet. (I ja kao i neki o vas ostadosmo bez najmilijih u ovom periodu od 9 godina). Sve se to događalo u ovom posvećenom mjestu i u vremenu kojeg smo zajedno posvetili.

Iza nas je 9 zajedničkih godina, koje smo liturgijski započinjali došašćem (uređivali dvorište, palili adventske svijeće, ranili na zornice), Božićem, koji je iz godine u godinu bivao veseliji i raspjevaniji. Taman bi jedno završilo a drugo počelo. Kucaju djeca na vrata, priprema se Stepinčevo, predstavljaju se djeca, smišlja se ideja za Prvu Pričest, korizma bi nas vraćala Bogu a Uskrs bi nas obnavljao.

Od kada sam došao mistrije nisam bacao. Gradilo se i radilo i još se u Blagaju radi. Nikada nisam pomišljao da ću se u životu baviti građevinom, al' eto: bile nam građevine na ponos kao i obnovljene i posvećene crkve, kapele i župne kuće u kojima ćemo se okupljati na molitvu i razgovor ugodni. Kao što smo crkvene objekte gradili tako ste i vi vaše kuće, domove i obitelji. Bogu hvala!

Hodočašća su ostala i bit će jedno duhovno osvježenje. Iako su mnogi vjernici hodočastili u svijet, u njemu se zadržali, i ja sam s mladima i drugim župljanima, obišao mnogo toga. Još bismo da nas ne prekinu korona i ne okrenu nam život naglavačke.

Pjesme nije nedostajalo ni na Misama ni nakon Misa, a druženja pogotovo.

Duhovnu baštinu ostavljam kolegama koji dolaze iza mene, ali im također ostavljam u duhovnu baštinu dvojicu bogoslova: Marka i Darija, a zahvaljujem svim kolegama koji su sa mnom rasli kao đakoni i župni vikari, koji su mi bili i više nego od koristi u upravljanju ovom župom.

Ukratko, da puno ne nabrajam: Hvala za vrijeme u kojem sam rastao kao svećenik i u vašem mjestu se osjećao kao kod kuće. Zahvala svima pojedinačno i grupno za sve molitve i darove.

Kako rekoh najljepše je kada se događa "sve u svoje vrijeme”.

Moj premještaj otvara mogućnost da na moje mjesto dođe netko drugi tko će zajedno s vama rasti, a i ujedno i preda me stavlja nove izazove za ponovni rast.

Na vrijeme ne možemo utjecati jer ga ne možemo ni ubrzati ni usporiti, ali ga možemo kroz molitvu  posvetiti i učiniti da naše vrijeme bude i Božje vrijeme, a to ovisi o nama. Ne znamo koliko nam je još vremena darovano stoga vas pozivam da vi mene i dalje nosite u molitvama a vi ćete i dalje biti moji župljani po molitvi.

Od svih darova koje ste darovali župi ipak mi je možda najdraži ovaj kojega ćemo uskoro blagosloviti: kip sv. Josipa, jer je došao iz dubine vašega srca. Taj kip neka bude trajna uspomena na mene i vas župljane.

Tri glavna obilježja sv. Josipa, tri stvari koje valja imati na umu u svećeničkoj službi i svakodnevnom životu: Sv. Josip je: Onaj koji prihvaća, onaj koji čuva i onaj koji sanja. 1. Onaj koji prihvaća: Sv. Josip na stranu je stavljao osobne projekte. Tako bismo trebali i mi. 2. Sveti Josip je otac koji čuva. Biti čuvar bitan je dio njegova poziva i njegova poslanja. Čuvati znači voljeti one koji su mu povjereni, misliti prije svega na njihovo dobro i na njihovu sreću, diskretno i u ustrajnoj velikodušnosti. To je Josipova ljubav koja se konkretizira u budnom, pozornom srcu koje moli. 3. Tamo gdje drugi ne vide ništa, Josip istražuje Božje djelovanje, postajući „sanjar“, onaj koji gleda dalje. U Mariji i Isusu pronalazi znakove Njegove prisutnosti, te vjerujući više Bogu nego vlastitim dvojbama, predao Mu se kao sredstvo za ostvarivanje većeg plana, u službi obavljanoj u skrivenosti, velikodušno i neumorno, sve do tihoga kraja života.

Na kraju našega devetogodišnjega bivovanja potičem nas da na poseban način u molitvi otkrijemo lik i poslanje svetoga Josipa, poslušnoga Božjoj volji, poniznoga tvorca velikih pothvata, pokornoga i kreativnoga sluge.

Pratim vas svojim molitvama i svojim blagoslovom. 

don Nikola Menalo, župnik