SVEĆENIČKO REĐENJE U MOSTARSKOJ KATEDRALI
Na svetkovinu apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, pod svečanom svetom Misom u 18.00 sati, u katedrali Marije Majke Crkve i Kraljice neba i zemlje u Mostaru, mjesni biskup Ratko Perić zaredio je šestoricu đakona za svećenike. U koncelebraciji s biskupom bilo je preko šezdeset svećenika, dijecezanskih i redovničkih, među kojima i generalni vikar don Željko Majić i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Miljenko Šteko. Asistirali su dijecezanski i franjevački bogoslovi te novaci s Humca. Ceremonijama je ravnao biskupov tajnik don Tomislav Ljuban. Pjevao je katedralni mješoviti zbor „Marija“ uz pratnju prigodnoga orkestra, a sve pod ravnanjem don Nike Luburića.
Kandidate za prezbiterat iz Hercegovačke franjevačke provincije: fra Gorana Azinovića iz Međugorja, fra Darija Galića iz Čerina, fra Hrvoja Miletića iz Sesveta i fra Antonija Šakotu iz Čitluka predstavio je fra Mate Dragićević, tajnik Provincije. Dok je kandidate Mostarsko-duvanjske biskupije: don Antu Čarapinu iz župe Svetoga Mateja u Mostaru i don Tomislava Zubca iz Čitluka predstavio don Ivan Štironja, biskupijski povjerenik za zvanja. Svi kandidati uspješno su prošli svećeničku i redovničku pripravu te svi koji su po kanonskom pravu trebali dati svoj sud pozitivno su se izjasnili a i vjerni puk župa rođenja i pastoralnoga djelovanja nije imao nikakve negativne primjedbe na njihovo ređenje.
U svojoj propovijedi, koju donosimo u cijelosti, oslanjajući se na poziv proroka Izaije i Jeremije te na poziv sv. Pavla, biskup je istaknuo kako je Bog onaj koji poziva već od „majčina krila“. Taj poziv iziskuje čovjekov odaziv. Poziv uključuje poslanje. Ono isto koje je Isus dao svojim učenicima poslavši ih po svem svijetu da propovijedaju Evanđelje. Stoga živa riječ ima i danas prednost pred svim vrstama suvremenih komunikacijskih pomagala, naglasio je biskup te u nastavku govorio o trostrukoj svećeničkoj službi – vlasti: poučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Prije završnoga misnog blagoslova radost ovoga dana i velikoga dara šestorice novih svećenika, s biskupom rediteljem, roditeljima novoređenika i svih nazočnih, izrazio je provincijal fra Miljenko. Nakon misnoga i ređeničkoga slavlja nastavljeno je zajedništvo i čestitanje u katedralnoj dvorani uz prigodan domjenak koji je priredilo osoblje katedralnoga župnog ureda a ponudio Ordinarijat.
Novoređenicima još jednom izražavamo iskrene čestitke i preporučujemo ih svemoćnom blagoslovu Trojedinoga Boga po zagovoru presvete Marije Majke Crkve.
Biskupova propovijed
Dragi novoređenici! Božji narode!
Svećeničko zvanje. U svetim knjigama proroka Izaije (49,1) i proroka Jeremije (31,33) kao i apostola Pavla (Gal 1,15) čitamo da je Bog pozvao i jednoga i drugoga i trećega još „od materina krila“. Božji je poziv u učiteljsku, posvetiteljsku i voditeljsku službu povezan uz izravno Božje stvaranje duše koje Bog ulijeva u tijelo koje roditelji daju. To je povlašten poziv osobi da se u uvjetima slobodne moći tijekom vremena svjesno i neprisilno opredijeli za posebno služenje Bogu.
Isus kaže da nijedno zvanje nije ostvareno a da nije od Boga isprošeno: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Bog raspoređuje svoje pozive komu hoće, kada hoće i kako hoće. I uvijek će biti zvanja gdje se Božje zapovijedi opslužuju, Boga moli i pokora čini. Upitajmo se: koliko mi, svećenici i redovnici i redovnice, svojim životom omogućujemo čitanje i očitovanje takvih duhovnih zvanja?
Isusa su progonila pa i Crkvu njegovu progone, i svećenike. Koliko se ta medijska halabuka protiv Crkve odražava na smanjenje duhovnih zvanja, ne znamo. Ali znamo da djeluje. Eto razloga više da budemo posve Božji i opravdamo nadu koja je u nama.
U temelju zvanja jest vjera. Najoštrija Isusova riječ učenicima bijaše: „A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju“ (Iv 6,64). Jer s njihovom malovjernošću nije mogao ništa!
Isus je molio za Petrovu vjeru da ne malakše te da učvršćuje braću svoje.
Pavao s ponosom ističe u današnjem drugom čitanju kako je „dobar boj bojevao, trku završio a vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7). Vjeru kao najdragocjeniji pobjedonosni znak vojevanja.
Hoće se vjera kao povjerenje u Boga. Vjera kao predanje u nevidljivu a sigurnu ruku Očevu. Vjera u vlastito sakramentalno svećeništvo, u smisao prezbiterske službe – propovjedničke, ispovjedničke, euharistijske, pa onda, i još dublje, vjera u smisao svećeničke egzistencije, u smisao i ovoga i onoga života.
Netko je uočio razliku između teologije i molitve. Teologija govori o Bogu, a molitva je razgovor s Bogom. Neka nam nikada ne bude teško kleknuti i s Bogom razgovarati: i o svom zvanju i poslanju, o svojim suradnicima, o svome radu i kušnjama, o svojoj muci pa i smrti.
Tri su prezbiterske službe: poučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Poučavanje: Gospodin je Isus rekao svojim učenicima da idu po svem svijetu krstiti sve narode i poučavati ih u svemu onome što je on činio i učio. Apostoli, kao svjedoci prve ruke, bili su tri godine u Isusovoj školi. Pratili Učiteljeva čudesa i izlaganja. Pamtili njegove govore i razgovore i drugima ih prenosili propovijedanjem i katehezama. Zapisali su nam bitne Riječi za spasenje u Evanđeljima i Pismima.
A kako će učenici tijekom povijesti biti učitelji i poučavati druge ako sami ne prouče ozbiljne teme i ne pohađaju najbolje škole, osobito one biblijske, filozofske i teološke? Kandidati na svećeništvo oduvijek su imali zahtjevan studijski program. Kada bogoslov završi svoj studij, prebrojit će u svome indeksu možda i preko 100 položenih ispita. Velik broj i ispita i godina.
Međutim, sada smo u konkretnu životu kada nas ne ispituje i ne vraća s ispita profesor, nego tisuće očiju i ušiju usmjerene su na nas da čuju riječi života, da se vrate kući raskajani i obogaćeni ili da nam se više nikada ne vrate zbog našega nepripremljena govorenja. Ako tu položimo, tek smo onda pravo položili!
Tijekom vremena otkrivali su se i otkrivat će se razni putovi ljudskoga priopćavanja: slikama, telefonima, radio-vezama, televizorima, filmovima, mobitelima, e-mailovima, sms-porukama, skypeovima, ali propovijed je oduvijek bila, jest i ostat će glavna i jedino obvezujuća metoda prenošenja Božje poruke ljudima. I za svećenika i za vjernike. Ne zaboravimo: propovjednikom se ne rađa, nego postaje: čitanjem dobrih tumača Biblije i ustrajnom vježbom. A sadržaj je uvijek isti: Evanđelje. Isus Krist. Njegovo Kraljevstvo i nauk. Njegova čudesa i prispodobe. Objava Oca i njegova milosrđa i ljubavi. Objava Duha Svetoga i njegova uloga u svakoj osobi i u cijeloj Crkvi. Gospina uloga u djelu Isusovu. Sve prožeto zdravim i poučljivim primjerima. Naučite vjernike da ne broje minute. A ne će brojiti ako vi budete propovijedali Božju, a ne svoju!
Posvećivanje: Svećenika na oltaru u liturgijskom slavlju, u dijeljenju sakramenata, treba resiti u prvome redu pobožnost. A vjernik je pobožan, kao i svećenik, ako mu je život usklađen po-Božjem-zakonu, po-Božju. U uputama u Lekcionaru stoji da čitanje mora biti „glasno, jasno i smisleno“. Tako se izvodi i sve posvetiteljsko djelo u svakom sakramentu! Svećenik je djelitelj otajstava Božjih. Nezaslužen ali odgovoran privilegij.
Neka vas, novoređenici, prožima svijest da ste Božji svećenici puna 24 sata na dan. Priča onaj mladić kako je uvečer oko 9.00 sati otišao po župnika da mu opremi bolesna djeda. A velečasni će njemu: „Ako ti djed ne umre sutra do 8.00 sati, dođi po me!“ Novoređenici, nemojte vi određivati Bogu kada će k sebi pozvati časnoga i vjernoga djeda! Ako vam nitko ne oda priznanja za vaše odano služenje Crkvi, budite osnaženi Božjom prisutnošću i molite Oca nebeskoga da vam on uzvrati u tajnosti vašega bića. Budite ustrajni na svome svećeničkom putu. Niste sami. Potrebna vam je Božja pomoć.
Upravljanje. Kada je Isus odlučio oblikovati svoju zajednicu kao apostolski zbor, započeo je od običnih ribara, ratara, radnika. Nisu to školovani ljudi, iz prosvjetnih sredina, nego pučani svakidašnjice. Lovili ribu i krpali mreže. Obrađivali zemlju. Radili na carini. Zašto ih je pozvao? Da ga prate. Da im povjeri konkretne zadaće. Da od njega uče kako se ljudima duhovno upravlja i razumno raspravlja. „Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zala, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom koji je tako velik“ (1 Kr 3,0), molio je Boga kralj Salomon na početku svoga kraljevanja. Bogu se svidjela ta molitva i dao mu je obilje mudrosti svoga Duha. Eto to treba i nama kao svećenicima u upravljanju narodom: pronicavo srce! Da znamo razumno presuđivati i slijediti put pravde, štititi nepravedno tlačene, sirote i nejake. Dobro čini, a zla se kloni.
Biti na raspolaganju čovjeku i narodu. I kada je Isus tomu narodu učinio sve što je mogao učiniti: hranio gladne, pojio žedne, ozdravljao bolesne, čistio gubave, oslobađao od đavolske sile opsjednute, uskrisivao mrtve, bio je svjestan da će rijetki između povlaštenih i obdarenih osjetiti i izraziti mu zahvalnost.
Novoređenici! Ne bojte se nerazumijevanja i nezahvalnosti na svome križnom putu! Ne idete vi prvi u povijesti niti idete ispred Isusa, nego je on jasno rekao: Pođite za mnom! Kuda ja - tuda vi! Dosta ti je moja milost! A vi se pokažite i izvršite ovu trostruku službu koja vam se danas sakramentalno daje, a sutra i u obliku kanonskoga dekreta za određenu zajednicu. Bilo sa srećom i s Božjim blagoslovom!
