SVETKOVINA TIJELA I KRVI KRISTOVE Buna, 3. lipnja 2021.

Tri su najvažnija trenutka današnje Euharistijske svetkovine: doći Kristu, susresti se s Njime i hoditi za Njim u procesiji.

Tako je bilo pripremljeno i u župi Blagaj-Buna, u župnoj crkvi na Buni, koja je 1. srpnja 2018. posvećena svetkovini Tijelova-Brašančeva.

Preko rijeke Bune, cestom M-17 s juga i sjevera, cestom koja se spušta s brežuljka Petka u popodnevnim satima počinju pristizati vjernici kako bi se u Euharistiji susreli sa živim Bogom.

Zborovi Put ljubavi i Mir na crkvenom koru, ministranti u svojim svečanim odorama oko oltara. Svečana ulazna procesija polazi iz sakristije da bi prošla kroz okupljeni narod koji se rasporedio u prostoru u dvorištu i u crkvi, stigla pred oltar i, duboko se naklonivši, iskazala poklonstveni čin Isusu u svetohraništu. Dok povorka ulazi u crkvu, s kora zbor pozdravlja glavnoga Svečara, Euharistijskoga Isusa, pozivnom pjesmom: Uđite s hvalama na vrata Njegova, u dvore Njegove s pjesmama.

Na početku župnik don Nikola pozdravlja umirovljenoga biskupa msgr. Ratka, predvoditelja Misnoga slavlja kao i vjerni puk, a za oltarom đakonski poslužuje don Ivan. Župnik također predstavlja dječaka Patrika, koji se pod Misom prvi put pričešćuje, spriječen sa svojim četvrtim razredom nedavno pristupiti Prvoj sv. Pričesti. Svečano se pjeva, još svečanije moli. Mladi su zaduženi za biblijska čitanja, a don Ivan za Evanđelje. Molitva vjernih pripada također mladima. Propovjednik uvodi vjernike u otajstvo svetkovine Tijela i Krvi Kristove dočaravajući tajnu zemaljskoga kruha koji se pretvara u ljudsko tijelo, a ono brašance ili hostija u otajstvo uskrsloga Tijela Kristova.

U trenutku sv. Pričesti prvi pristupa učenik Patrik, zatim njegova majka i bližnji te ostali pričesnici.

Nakon popričene molitve izlaže se Presveti Oltarski Sakrament. Prigodnu molitvu i razmišljanje predvodi župnik, a biskup podjeljujeje blagoslov s Presvetim.

Biskupova homilija:

U svakoj sv. Misi ili Euharistiji, tj. Isusovoj Žrtvi, Gozbi i Spomenčinu Božjih čudesnih djela za spasenje roda ljudskoga, nakon Pretvorbe misnik jasno proglasi vjernicima veliko otajstvo riječima: Tajna vjere! A svi misari s koljenjâ ustaju na noge i kao odane sluge Boga Gospodara glasno ispovjede svoju vjeru u Isusa:

Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
Tvoje uskrsnuće slavimo,
Tvoj slavni dolazak iščekujemo.

Pretvorba je temeljni, središnji i vrhunski dio sv. Mise. Po svećenikovim riječima prikazni dari kruha pretvara se u sakramentno a pravo, stvarno i bitno uskrslo Tijelo i dar vina u sakramentnu a pravu, stvarnu i bitnu uskrslu Krv Kristovu. Nije to samo čudo nad čudima, nego i tajna koja ulazi u vrh najvećih otajstava kršćanske vjere. A tu su Isusovu istinu Apostoli doslovno razumjeli na Posljednjoj večeri kada Spasitelj uze kruh i riječima ga pretvori u svoje Tijelo, zatim uze vino i riječima ga pretvori u svoju Krv. Jasno im reče da to uzmu i blaguju naredivši im da to čine Njemu na spomen. Apostoli su tu Isusovu radnju, popraćenu Njegovom govornom Pretvorbom, shvatili od riječi do riječi, zapamtili, počeli je primjenjivati i svojim nasljednicima predavati a oni svojima do današnjega dana, do Sudnjega dana. To je najveća božanska svetinja naše jedne, svete, katoličke i apostolske vjere. I svi ostali sakramenti, kao i crkvene službe, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj usmjereni.

Svatko od nas, ako i malo razmišlja, zastane i upita se: Kako se običan pšenični kruh pretvara u Presveto i Božansko Tijelo Isusovo? I kako se obično vino, crno ili bijelo, pretvara u Presvetu Božansku Krv Isusovu? I pravo je da se tako pitamo da barem malo vidimo i da se puno divimo tomu veličanstvenom Otajstvu Božjemu.

Uzmimo najprije primjer iz svoga svagdanjega života.

Neživo jelo → živo tijelo. Zar nije isto tako neprotumačiva tajna i ovo što mi svakodnevno doživljavamo u svojoj životnoj čudesnoj prehrani i probavi? Pogledajmo kruh naš svagdanji, namazan ili nenamazan, koji stavljamo u usta. Taj je kruh neživa materija, tvar, čak skuhana ili pečena, mrtva skroz naskroz, kao što su tolike jestive stvari nežive u našoj kući: tegla šljiva ili pekmeza, vijenac smokava, buket osušenih grozdova...

Kada mi taj komad crnoga ili bijeloga kruha blagujemo, primjenjuju se najprije fizički zakoni: rukom uzimamo i u usta stavljamo, zubima žvačemo i jezikom valjamo, mišićima gutamo i jednjakom sažvakanu hranu u želudac spuštamo polako da se ne udavimo.

U želudcu odmah nastupaju posve drugi zakoni, kemijski. U stijenkama ili kori želudca ima na tisuće različitih sokova koji se izlučuju u prispjelu hranu, a i gušterača daje potrebne raznolike rastvarače da se provari: hranjivi škrob, prispjele masti, nužne bjelančevine, proteini te iz želudca kaša prelazi preko dvanaesnika u tanko crijevo koje opet ima svoje rastvarače, a pomaže im i gušterača koja svojim encimima pospješuje probavu.

U čudesnu tankom crijevu nastupaju posve treći zakoni: biološki. Milijuni resica na tankocrijevnim stijenkama uzimaju hranjive sastojke koji su posve razgrađeni i unose ih u krv ili u limfu koja ih uz kisik raznosi po cijelome tijelu. I tako se osvježuju ili stvaraju nove žive tjelesne stanice.

Ili još čudesnije. Evo svi znamo što je mlaćenica. Kako ona bijela tekućina, koja je iz varenine i kiseline „izmlaćena“ i koju popijemo, ide svojim putovima i pretvara se u crvenu krv? Kako to?

Kako se onaj početni neživi kruh nakon nekoliko sati čudesne probave pretvora u živo tijelo? Kako li ono početno neživo bijelo mlijeko postaje na kraju živa crvena krv: ona se anorganska materija pretvara u organski život. Kako to? Kako to u tebe, u mene, u svakoga u koga redovito a tajnovito radi dragocjeni sustav probave, na čemu samo Bogu zahvaljujemo!

Božja Pretvorba. Pa ako je Bog učinio da se ona neživa pečetna hrana i ona mliječna izmlaćevina u svakoga od nas pretvara u naše živo tijelo i zdravu krv, zašto Bog ne bi mogao učiniti da se i običan kruh u svetom hipu pretvori u Isusovo Tijelo a obično vino u Presvetu Krv? Svaki poseban komad kruha ili hostije pretvara se u svega Krista:

Jeo jedan, jelo trista
svaki prima svega Krista,
nit ga jelom nestaje.

Nakon Pretvorbe kruha u Presveto Tijelo i Podizanja posvećene Hostije - kako bi vjernici vidjeli i vjeru pobudili, i nakon Pretvorbe vina u Krv Isusovu i Podizanja Kaleža - da se vjernici tomu poklone i dive, svećenik uzvikne da svi čuju:

Tajna vjere. Obje su te riječi iznad naše obične materijalne stvarnosti. Tajna je u našem životu kao nešto nama nepoznato, skriveno, nedokučivo; a vjera kao nešto do čega dopiremo ne svojim razumijevanjem nego svojim slobodnim pristajanjem. A ovdje je, u ovoj sakramentnoj tajni, kudikamo više. Liturgijski ili sakramentni pojam Tajne jest nešto još veće, veličajnije, što doista nadilazi našu svakodnevicu, ali što se ipak događa ili se dogodilo u našoj stvarnosti. A to se vidi iz riječi koje vi, vjernici, izgovorite kao uzvišeni pozdrav i dobrodošlicu. Na svećenikov usklik: Tajna vjere, vi odgovarate s tri rečenice:

1 - Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo! Ta se Gospodinova smrt dogodila u povijesti, u Palestini, u Jeruzalemu, u petak, 14. nisana ili 7. travnja godine 30. Kristove ere. Ta je smrt bitan i nepobitan povijesni događaj, pred očima svega Jeruzalema, pod natpisom triju govornih jezika: židovskoga, latinskoga i grčkoga (Iv 19,20), događaj značajniji od bilo kojega događaja od početka svijeta. Događaj koji je osmislio povijest, dao joj usmjerenje i putanju. Pa eto koliko je značajna ta Isusova Smrt da je mi kao vjernici u svakoj sv. Misi proglašavamo, objavljujemo, priopćujemo, izričemo do Sudnjega dana.

2 - Tvoje uskrsnuće slavimo! To je opet tako svečan dan, Uskrsnuće, da je on još svečaniji i uzvišeniji od trenutka Smrti, jer je toga jutra Uskrsnućem pobijeđena Smrt, umrli se Isus probudio od mrtvih na novi uskrsli Život. Uskrsnuće se Gospodinovo dogodilo rano u nedjelju, 9. travnja te iste godine. Svjedoci su apostoli i toliki drugi kojima se uskrsli Gospodin živ ukazao, s kojima je razgovarao. Jest to tajna, razumije se, jer nema nikoga na ovoj kugli zemaljskoj koji je sam od sebe uskrsnuo od mrtvih da više nikada ne umre, i s ljudima razgovarao, a Uskrsli jest i to je učinio tako stvarnim događajem da se do njega životno drži i u njega životno vjeruje.

3 - Tvoj slavni dolazak iščekujemo! To je nešto tajnovito, znamo i vjerujemo da će se dogoditi, ali ne znamo kada će se i kako obistiniti. Mi živimo u iščekivanju. Bilo da svatko od nas pojedinačno očekuje Božji poziv da smrću ili rastavom duše od tijela prelazi s ovoga svijeta na drugi, netko večeras, netko jesenas, a nitko ne zna kada će to biti (mi u teologiji to nazivamo „srednja eshatologija“). Bilo da sav svijet čeka Drugi slavni dolazak kada Bog Otac odredi da Krist, Sin njegov vjekovječni, dođe i završi hod ljudskoga roda, a to je još tajnovitije, nitko ne zna ni kada ni kako („konačna eshatologija“). Ali znamo i vjerujemo da će On suditi žive i mrtve i da će nastati nova zemlja i novo nebo (Otk 21,1). To je velika tajna, a duboka istina naše vjere!

Zaključak. Eto to je srž Tijelova – svetkovine Presvetoga Tijela i Krvi Kristove, koju nazivamo i Brašančevo po onoj maloj pšeničnoj hostiji koju su naši stari nazivali brašance. Svetkovinu nazivamo i Korosande: Corpus Sanctum - Sveto Tijelo Isusovo. Samo ne zaboravimo da je to Isusovo Presveto Tijelo ne za uzdržavanje našega fizičkoga tijela, nego za razumnu dušu, za njezino vječno spasenje. I da se u tome razdvaja naša sudbina: za jedne je sveta Pričest smrt, a za druge život:

Smrt je zlima, dobrim žiće,
Gledaj isti Kruh i Piće,
A plod tako nejednak.

Čestitamo ovu svetkovinu župniku don Nikoli, đakonu don Ivanu, svim župljanima, ovoj crkvi koja je posvećena Tijelu i Krvi Kristovoj prije tri godine, da se svi zajedno sve više pritjelovljujemo Tijelu Kristovu da naša duša živi od toga Tijela i po njemu postigne život vječni, a o Sudnjem danu i naše se uskrslo tijelo pridruži toj duši!