USKRS - VAZAM

Svjesni smo kako je cijela crkvena godina izrasla iz Kristova uskrsnog djela spasenja ne samo teološki nego i povijesno. Nedjelja je redoviti tjedni spomen Kristove smrti i uskrsnuća. Međutim, vrlo rano postojao je i godišnji spomen Pashe. O tome nemamo novozavjetnih svjedočanstava. Ipak Pavao u 1 Kor 5,7 i dalje ne sumnja da je u tadašnjoj svijesti židovski blagdan Pashe za kršćane sadržavao novi smisao, naime: „jer je već žrtvovana Pasha naša, Krist“. Onaj tko se s njim povezao, oslobodio se „starog kvasca“ i postao je „novi beskvasni kruh“. Zato, nastavlja Pavao, „…svetkujemo, ne sa starim kvascem ni sa kvascem zloće i pakosti, nego beskvasnim kruhovima čistoće i istine“ (r. 8). Temeljem novog osmišljavanja židovskoga blagdana Pashe naslućuje se da su apostolske zajednice u danima židovskoga blagdana Pashe intenzivno slavile spomen kršćanskog pashalnog misterija, premda se oslobađanje od židovskoga slavlja, kao spomendana povijesti spasenja, samo postupno izvršavalo u židovsko-kršćanskim zajednicama.

Što se tiče imenâ za blagdan Uskrsa, latinski je jezik preuzeo aramejsku i grčku riječ pasha, koja potječe od hebrejske riječi pesah. Latinski je naziv sačuvan u romanskim jezicima, a također i u donjonjemačkom, nizozemskom, danskom i norveškom. Hrvatska kršćanska terminologija poznaje dva termina, i to: Uskrs i Vazam. Riječ Uskrs (starocrkvenoslavenski: v'skr's) znači oživljavanje od mrtvih, ustajanje iz groba. Redovito označuje Isusovo uskrsnuće od mrtvih, ali isto tako i samu svetkovinu, koja podsjeća na taj veliki događaj. Druga riječ Vazam je naziv za najveći židovski blagdan, zatim za janje koje su Židovi jeli o Vazmu i na kraju znači isto što i Uskrs. Sama riječ postala je od v'z'm' (a to od v'zeti), a znači ponovno uzimanje mesa, jer se u korizmi uzimala nemrsna hrana. Neki ovaj hrvatski naziv izvode od grčke riječi ázymos - beskvasan, jer su Židovi o Pashi jeli beskvasan kruh, pa su se i dani, u koje su takav kruh jeli, zvali dani beskvasnih kruhova: ta ázyma.

Osim mnogih literarnih svjedočanstava 2. stoljeća, s obzirom na početak godišnjeg slavlja i sam termin Uskrsa, potvrđuje nam i prijepirka oko blagdana Uskrsa u drugoj polovici 2. stoljeća U tom razilaženju unutar Crkve radilo se o pitanju da li bi godišnji spomen pashalnog misterija trebalo slaviti neovisno od određenog radnog dana uvijek 14. nisana, dana punog mjeseca (uštapa), prvog proljetnog mjeseca ili u nedjelju poslije 14. nisana. U tom su ga prvom obliku uglavnom slavili kršćani Male Azije i Sirije, po čemu su i prozvani kvadrodecimani, dok su Rim i većina ostalih pokrajinskih Crkava pazili na drugi oblik. Obje skupine zastupaju ponajprije biskupi Male Azije: Polikarp iz Smirne (+ između 155. i 168.) i Polikrat Efeški (+ oko 200.), s jedne strane i papâ Anicet (+ 166.) i Viktor (+ oko 200.) s druge strane. Oni se za svoje pashalno slavlje pozivaju na Apostolsku tradiciju, premda spominju različite apostole. Iz ovog se može zaključiti kako se kršćanski Uskrs spominje izričito tek u 2. stoljeću, kako se utvrđuje iz Crkvene povijesti Euzebija Cezarejskog. Na temelju spisâ, koje je imao na raspolaganju, on nas pobliže izvještava o toj prepirci. Obje su skupine slavile euharistijsko slavlje s euharistijskom gozbom, kojom se završavao prethodni post. Oba su blagdanska slavlja imala isti sadržaj unatoč različitom nadnevku, naime pashalni misterij u sveobuhvatnom smislu, pri čemu su kvadrodecimani više isticali Kristovu otkupiteljsku smrt, a Rim i ostale Crkve snažnije su naglašavale Kristovo uskrsnuće i uzašašće.

Prvi opći Koncil u Niceji 325. godine dokončao je razilaženje oko nadnevka Uskrsa. Naređeno je da se Uskrs slavi u nedjelju poslije prvog proljetnog punog mjeseca (uštapa). Tom se odredbom izbjeglo da se kršćanski Uskrs slavi istovremeno sa židovskom Pashom. Ako 14. nisan pada u nedjelju, onda se Uskrs slavi u nedjelju nakon toga. Ova odredba vrijedi kako za kršćane koji se koriste gregorijanskim kalendarom, tako i za kršćane koji se koriste julijanskim kalendarom. Njihova je razlika trinaest dana. Bitno je znati kako svatko prema svome kalendaru izračunava proljetni puni mjesec.

U najnovije je vrijeme ojačala želja da termin Uskrsa bude određen. Ta se želja temelji ponajprije na razmišljanju da blagdan Isusova uskrsnuća sadrži u sebi predmet povijesnog događaja, pa bi njegov godišnji spomen u našoj solarno oblikovanoj razdiobi vremena bilo bolje slaviti na isti nadnevak sunčeve godine. Radi toga i II. vatikanski sabor u Dodatku liturgijske konstitucije „Sacrosanctum Concilium“ preuzeo je ova objašnjenja: „Sveti ekumenski sabor vatikanski drugi smatra da nisu od male važnosti želje mnogih, kako bi se za blagdan Uskrsa ustanovila određena nedjelja i kalendar ustalio“. Zato se sveti „…sabor ne protivi da se za blagdan Uskrsa ustanovi određena nedjelja u gregorijanskom kalendaru, uz pristanak svih na koje pripada“. I u drugom dokumentu Dekretu o istočnim katoličkim Crkvama „Orientalium Ecclesiarum“ II. vatikanski sabor kaže: „Dok se među svim kršćanima ne postigne željeni dogovor o jedinstvenu danu u koji će svi svetkovati Pashu, a da bi se u međuvremenu promicalo jedinstvo među kršćanima istoga kraja ili naroda, povjerava se briga patrijarsima i vrhovnim mjesnim crkvenim vlastima da se, u potpunoj suglasnosti i saslušavši mišljenje onih kojih se to tiče, slože o slavljenju Uskrsa na istu nedjelju“ (čl. 20).

I zato je važno istinski doživjeti Uskrs kao izbaviteljski pashalni misterij, dakle smrt i uskrsnuće kao jednu cjeline, kao što to čini uskrsno predslovlje: „On je naime pravi Jaganjac koji oduze grijehe svijeta. Svojom smrću on je uništio našu smrt i svojim uskrsnućem obnovio naš život.“

Piše: Tomo Knežević