Župni put križa humskome Jubilarnom križu
Don Željko Majić, nekadašnji blagajsko-bunski župnik, došao je na ideju da se organizira jedne nedjelje u korizmi pobožnost križnoga puta na brdo Hum iznad Mostara za župnu zajednicu na Buni. I tako se u to vrijeme počela njegovati tradicija, koja je nastavljena do danas. Bilo bi lijepo kada bi ovako i druge župe mostarskoga dekanata hodočastile na Hum. Bila se ustalila i lijepa tradicije križnoga puta mladeži na treću korizmenu nedjelju. Bile su angažirane i animirane sve srednje škole u gradu i svi fakulteti Sveučilišta u Mostaru. Mladi bi nosili drveni križ od Katedrale do Huma. Predstavnici škola i fakulteta predmolili bi molitve, čitali bi pokorničke psalme i tekstove, pjevali bi Gospin plač i korizmene pjesme. Te godine hodočašćenja, 2005. i 2006., bile su nezaboravne i po buri koja je puhala, a još više po duhu mladeži koji je koračao za križem Kristovim. Bilo bi lijepo obnoviti ovu tradiciju. Bilo bi lijepo i druge župljane gradskih župa vidjeti u korizmi na Humu. Bilo bi lijepo i na taj način ispuniti nedjeljno ili ponedjeljno poslijepodne. Daj Bože da ovo netko pročita i da urodi plodom, a ne da za nama kao jučer koračaju Japanci, kojima je bila zanimljiva ova pobožnost te su je htjeli ponijeti kao uspomenu iz Mostara. Ovom prigodom im zahvaljujemo što su nam darovali žute autobuse s kojim smo se dovezli ispod Huma, a na kojima piše da je to dar japanske vlade, a u narodu su poznati kao autobusi japanci. Dok mi dođemo do radnih navika i japanske sposobnosti, trebat će nam još dugi niz godina da se oslobodimo fukushimske zagađenosti koja je zarazila društvo neradom i letargijom. Trebat će još dugo da Mostarci postanu Japanci. Ali trudimo se i u takvom društvu biti bliže Bogu koračajući od postaje do postaje korizmenoga i životnoga Puta križa. Na njemu susrećemo Pilate današnjega vremena, koji peru ruke od odgovornosti i presuđuju po onoj: kadija te tuži, kadija te sudi. Susreće se i narodna masa i svećenički glavari koji ne prepoznaju Božju blizinu vremena u kojemu živimo. Često na životnome putu padamo poput Krista na križnome putu, samo što je bezbroj naših padova u grijeh i očaj iz kojega se uz Kristov primjer podižemo i idemo prema Kalvariji. Na životnim putovima susrećemo drage ljude, majke, Veronike, Šimune Cirence, jeruzalemske žene, Nikodeme, Josipe iz Arimateje, s kojima se može razgovarati o onostranosti i nebu, koji će ti obrisati znoj s lica, koji će ti pomoći ponijeti križ, koji će vidjeti tvoju bol i priskočiti u pomoć kada najmanje očekuješ. Tako će ti biti lakše nositi križ života kada te probijaju Longinove strijele ili nemili udarci i bičevi naroda i svjetine dok te pljuju ili optužuju zato što si manje Božji od drugih. S ovakvim ili sličnim mislima i nakanama vjernici ove župe uputili su se na brdo Hum iznad Mostara da uz Gospin plač i uz Gospinu krunicu razmišljaju o postajama Kristova križnog puta.
Bog podario izvanredno lijepo vrijeme. Polazak autobusa ispred župne crkve na Buni u 15,30 sati. Dio naroda čeka na autobusnoj postaji u Ortiješu, autobus dupkom pun. Stariji sjede, a djeca i mladi stoje. Početak pobožnosti ispred prve postaje u 16 sati. Župnik poziva na sabranost i pobožnost, a đakon Marin uzima mikrofon i prodornim glasom, da se sav naježiš, započinje s razmišljanjem na prvoj postaji. Između postaja redali su se mladi i djeca predmoleći krunicu, dok je Ivo Ćorić predvodio pjevanje Gospina plača i Stabat Mater dolorosa do križa jubilarca, gdje je izmoljena završna molitva i napravljena milenijska fotografija. Neka ovo nedjeljno poslijepodne bude svima onima koji su sudjelovali u pobožnosti, kao i svima onima kojih smo se sjetili u molitvi, na spas duše.
